Rižot od cikle

Volim boje, zbilja ih volim, iako bi samo letimičan pogled na moju garderobu mogao sugerirati upravo suprotno jer tamo nema ni b od boje. Tamo vlada tama crne, crne, još malo crne.
Koliko god u mom ormaru vlada monokromija toliko volim na svom tanjuru vidjeti razigranu polikromiju. Uvjerila sam se da je istinita ona kako da nas crno vizualno stanjuje iliti schwarz macht schlank, a također sam se uvjerila da šarene namirnice na tanjuru čine prava čuda za liniju.
Tako najviše volim razigrana jela crvena od rajčice i paprike, žuta od kukuruza , zelena od rikule, narančasta od mrkve i ljubičasta od radiča.

Ipak postoje neke boje koje rijetko viđamo na tanjurima, a ova žarka boja fuksije sigurno spada u tu kategoriju. Ako ste stariji od deset godina čisto sumnjam da svoj obrok iz snova zamišljate u ovoj boji i vjerojatno bi vam trebalo malo hrabrosti da uopće primaknete zalogaj ovog rižota ustima.

E tu nastupam ja sa zadatkom uvjeriti vas da se oslobodite predrasuda i hrabro zagrizete u ovaj rižot. Iako će boja mozgu poslati signal kako se vjerojatno radi o nekakvom obroku s umjetnom voćno-kiselom aromom ovaj rižot je nešto sasvim drugačije.
Nema tu voćnih nota, ovo je jedan dobri stari rižot u kojem se izmjenjuju arome bijelog vina, timijana i kozjeg sira te nježna, slatkasta nota cikle. Zapravo, svi dobro nam znani okusi u novom ruhu.

Pošto ja volim boje mene je vizualno ovaj rižot oduševio, ali potvrda da je rižot ukusan je stigla od mog dragoga koji je nakon početne skepse pojeo pun tanjur.
Vjerujte mi on je posljednja osoba na svijetu koju bi oduševila ili zavarala boja fuksije.
Dakle, bila vam privlačna ili ne boja jela na ovom tanjuru, ne dajte se prevariti i dajte šansu ovom rižotu. Unijeti će vam malo polikoromije u ove monokromne hladne dane. :)

Francuska pita od luka Joanne Harris

Nešto prije Božića uhvatila sam na televiziji film Čokolada. Iako sam ga pogledala prekonekoliko puta ni ovaj put nisam mogla odoljeti svim slasticama koje su glavni glumci u ovom filmu.
Upravo su te čokoladne delicije ono što film čini gledljivim i privlačnim, a bez njih to bi bila još samo jedna ljubavna melodrama.
S druge strane, kardinalna je pogreška gledati ovaj film u kasnim večernjim satima bez ičeg slatkog u kući.
Gotovo izluđena od želje za komadićem čokolade sjetila sam se da već dugo nisam kuhala ništa iz predivne knjige Joanne Harris i Fran Warde „Francuska kuhinja“, a upravo u toj knjizi se nalaze i neki recepti iz slavnog filma.

Kako je trebalo pričekati do jutra za bilo kakve kulinarske eksperimente moje želje su se promijenile i za oko mi je zapela pita od luka.
Inače luku teško odolijevam i bez njega gotovo da ne bi znala kuhati, a kad u receptu pročitam da mi je potrebno 400 g istog moje oči zasvjetlucaju od radosti.
Rođena je ljubav na prvo čitanje i nije prošlo ni 10 minuta, a ja sam već u kuhinji sjeckala luk. Toliko mi je drag da mu opraštam što zbog njega ronim suze, a ovaj put su to bili ozbiljni potoci.
Ipak što je koja prolivena suza naspram očaravajućoj aromi karameliziranog luka.

Kako sam po prvi put radila ovu pitu odučila sam religiozno pratiti recept. Ovo je nešto što vrlo rijetko radim, ali smatrala sam da je Joanne Harris netko tko zaslužuje moje apsolutno povjerenje.
Iako sam bila skeptična prema količinama masnoća u receptu odlučila sam vjerovati da su zbilja tri tajne francuske kuhinje: maslac, maslac i još maslaca.

Istina je maslac daje poseban štih ovom jelu, ali ipak za moj ukus ga je previše i slijedeći put ću ga sigurno smanjiti i u tijestu i u nadjevu. Uvjerena sam da će okus pite i dalje biti očaravajući.
Recept je inače turbo jednostavan i vjerojatno već sada imate sve sastojke za njega. Nema tu neke egzotike ni velike filozofije, a ovu pitu možete bez srama poslužiti toplu i hladnu.
Odlična je kao predjelo, a toliko je zasitna da nisam sigurna da će vam nakon nje trebati glavno jelo. :)